Književnice
Snežana Dakić Tomanović, Olga Gojnić i
Lejla Kašić, predstavile su se preksinoć književnoj publici čitajući pjesme i dijelove svojih već objavljenih, kao i novih priča. Kao nekada, na način kako su pisci običavali da predstave svoja djela, kako reče jedna od profesorki koja je došla da ih podrži i da uživa u njihovim književnim ostvarenjima na večeri naslovljenoj „Ženska riječ”. Veče je održano pred izuzetno brojnim auditorijumom u podgoričkoj galeriji „Modiljani” u Kapital Plazi. Veče je moderirala novinarka
Nevenka Ćirović, koja je i recenzentkinja za knjigu priča Dakić Tomanovićeve „Oprost za knjeginju”. Gojnićeva se, pak, predstavila prozom iz zbirke priča „Ester”, dok je Kašićeva govorila pjesme iz svoje zbirke „Moja crvena”.
Obraćajući se publici, Ćirovićeva je istakla da su već svojim dolaskom pokazali da je književnost nasušna potreba duha, kao i temelj duhovnosti ne samo pojedinca, već i društva.
– Ovom večeri želimo da pokažemo da ženska književnost u Crnoj Gori postoji, da je veoma ozbiljana i da je njena snaga tako velika da prelazi granice Crne Gore, ali da je ženska književna scena nešto što nema zasluženo mjesto u našem društvu. Svetislav Basara je jednom kazao da je Isidora Sekulić velika umjetnica koja je donijela žensko pismo da ga s pravom natrlja na nos muškim piscima. A, to su uradile i Snežana, Lejla i Olga. One pišu o likovima s kojima ćemo se veoma lako identifikovati. Pišu o njihovim ličnim doživljajima i podvizima, primjerima življenja kojim izazivaju naše poštovanje i divljenje. Pišu o ljubavi i smrti, mladosti, smrti, religiji, savremenim ljudskim odnosima. Svaka žena pronaći će sebe ili svoje najbliže u njihovim djelima – rekla je Ćirovićeva.
A, potom je uslijedilo druženje sa riječima, ženskim i književnim. No, nimalo sterilno. Naprotiv, bilo je tu i suza i smijeha, i digresija, anegdota, strasti i sjete. Ogoljavanja, kada je u pitanju ne samo književnost, već i životno iskustvo samih autorki. Jer, kako su rekle, iako su ponekad i sumnjale da li njihova djela imaju književnu vrijednost, osmjelile su se da to publikuju i podijele s publikom, bez zadrške, neposredno dajući ono što nose u sebi, a što su stavile ne papir, na uvid drugima. To ogoljenje im je, kako su sve tri rekle, donijelo neku vrstu lakoće, oslobađanja od tereta, ali i neizmjernu sreću zbog brojne publike. Kao posebnost ove večeri, one su, kao i publika, naročito bile opčinjene činjenicom da je između njih kolao izuzetno nabijen emocionalni fluid.
U razgovoru sa publikom, kojim je i završeno dvoipočasovno književno veče, istaknutno je da kroz njihovu prozu i pjesme provijava mnogo ljubavi, kao i činjenica da su žene i hrabrije i spremnije za suočavanje sa životom. Ž.J.
)){kind=small}
